Umjetnost ranog srednjeg vijeka i stvaranje hrvatskog nacionalnog stila početkom 20. stoljeća

Umjetnost, a ponajviše arhitekturu 19. stoljeća, u svim je dijelovima Europe obilježila potraga za posebnim nacionalnim izrazom. Najčešći izbor bila je neogotika, no kako su, međutim, postupno „otkrivani“ drugi povijesni stilovi, kao i tradicijsko graditeljstvo, tako je rastao broj najraznolikijih nacionalnih izraza u umjetnosti europskih nacija. Prvi hrvatski nacionalni stil, stvoren početkom 1880-ih, bazirao se na graditeljstvu slavonskog i srijemskog sela. Kako se pokazao neprikladnim za monumentalnu, osobito javnu arhitekturu početkom 20. stoljeća nastaje ideja o stvaranju novoga nacionalnog stila zasnovanoga na povijesnom razdoblju koje se počelo isticati kao temelj hrvatskog identiteta – ranom srednjem vijeku. Brojni umjetnici, osobito arhitekti, kombinirajući ranosrednjovjekovne i suvremene motive pokušali su stvoriti nacionalni hrvatski izraz, tada nazivan „hrvatsko-bizantski slog“. Najmonumentalnije ostvarenje tih težnji predstavlja župna crkva svetog Blaža novoga dijela Zagreba, Donjega grada, podignuta po projektima Viktora Kovačića. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova mnogobrojni će umjetnici nastaviti tim putem (poput arhitekta Stjepana Podhorskog) oblikujući vizualni jezik koji se i danas doživljava kao simbol hrvatskoga nacionalnog identiteta. O razvoju, sudbini i tragovima toga arhitektonskog stila, dotičući različite povijesne kontroverze, govorio je prof. dr. sc. Dragan Damjanović u svom predavanju naslovljenom „Umjetnost ranog srednjeg vijeka i stvaranje hrvatskog nacionalnog stila početkom 20. stoljeća” koje održano 23. veljače 2026. u prostorijama Galerije Klovićevi dvori, u sklopu ciklusa predavanja posvećenih velikoj obljetničkoj izložbi „U početku bijaše Kraljevstvo“. Stoga ćemo u današnjim Povijesnim kontroverzama poslušati dijelove tog zanimljivog i pomalo kontroverznog predavanja.

Epizoda je premijerno emitirana 26. svibnja 2026. na HR3.